Stručni uvidi i istraživanja

Što znanstvena istraživanja kažu o online peticijama

Kritičari internetske peticije često odbacuju kao neučinkovit kliktivizam. Ali što pokazuje akademsko istraživanje? Ovaj vodič pregledava desetljeća znanstvene literature iz politologije, sociologije i psihologije kako bi objasnio točno kako, zašto i kada internetske peticije stvaraju promjene u stvarnom svijetu.

Iza kliktivizma: ulaz u dublje uključivanje

Najčešća kritika internetskih peticija jest da predstavljaju kliktivizam: radnje koje zahtijevaju malo truda, zbog kojih se ljudi osjećaju dobro, a da pritom ne postižu ništa. Međutim, politolozi su uvelike opovrgnuli ovu teoriju zamjene. Umjesto da zamjenjuje djelovanje izvan interneta, digitalno sudjelovanje obično djeluje kao ulazna točka.

Istraživanja pokazuju da internetske aktivnosti često služe kao prvi i najlakši korak na ljestvici angažmana, mobilizirajući građane koji bi inače mogli ostati neaktivni.

Prema Christensen, H. S. (2011). Političke aktivnosti na internetu: kliktivizam ili političko sudjelovanje drugim sredstvima?

Nadalje, kako sociologinja Zeynep Tufekci napominje u svom istraživanju umreženih prosvjeda (2017.), digitalni alati drastično smanjuju troškove koordinacije za pokrete, omogućujući građanima da izraze svoje nezadovoljstvo bez tradicionalnih prepreka organiziranja.

Logika kolektivnog djelovanja: učiniti nevidljivu većinu vidljivom

U svom temeljnom djelu „The Logic of Collective Action” ekonomist Mancur Olson (1965.) objasnio je da je teško natjerati velike skupine da se organiziraju za zajednički cilj jer potreban trud obično nadmašuje pojedinačnu korist. Internetska peticija rješava taj problem tako što pojedincima olakšava izražavanje potpore.

Prilagođavajući ovu teoriju digitalnom dobu, Bimber, Flanagin i Stohl (2005.) ističu da digitalne mreže bez granica omogućuju masovno kolektivno djelovanje bez potrebe za skupim, formalnim organizacijama.

Peticija s tisućama potpisa djeluje kao snažan signal informacija. Političarima prenosi da određeno pitanje ima izbornu težinu, a korporacijama da je ugled njihove marke ugrožen.

Snaga slabih veza: kako se informacije šire

Teorija „snage slabih veza” sociologa Marka Granovettera (1973.) ključna je za razumijevanje viralnih peticija. Dok naši bliski prijatelji dijele iste informacije kao i mi, naši poznanici služe kao mostovi prema potpuno novim društvenim mrežama.

Centola i Macy (2007.) kasnije su to proširili, pokazujući da su jake veze potrebne za uvjeravanje ljudi da poduzmu rizične radnje, dok su slabe veze savršeno prikladne za širenje informacija niskog rizika, poput poveznice na peticiju.

Jedno dijeljenje na društvenim mrežama može predstaviti kampanju potpuno novoj mreži, omogućujući joj da se proširi daleko izvan početnog kruga autora.

Psihologija potpisa: identitet i društveni dokaz

Zašto pojedinac potpisuje? Istraživanja upućuju na nekoliko ključnih motiva.

Signaliziranje identiteta: Potpisivanje peticije način je da osoba javno potvrdi svoje vrijednosti pred svojim vršnjacima.
Društveni dokaz: Kao što je psiholog Robert Cialdini (1984.) dokumentirao, ljudi promatraju ponašanje drugih kako bi odredili vlastite postupke. Kad su tisuće već potpisale, vjerojatno će ih drugi slijediti. Zato je prvih 100 potpisa najteže prikupiti.
Učinak toplog sjaja: Ekonomist James Andreoni (1990.) skovao je ovaj pojam kako bi opisao unutarnju emocionalnu nagradu koju ljudi dobivaju kada učine nešto prosocijalno. Potpisivanje peticije pruža brz i neometan način za postizanje tog osjećaja.

Snaga pripovijedanja: kako priče uvjeravaju

Neuroznanstvena istraživanja pokazuju da su naši mozgovi „podešeni” na priče. Prema istraživaču Paulu J. Zak (2015.), uvjerljive priče vođene likovima potiču sintezu oksitocina u mozgu, neurokemijske tvari koja povećava osjećaje povjerenja, empatije i spremnosti na pomoć.

To objašnjava zašto je peticija usmjerena na jednu, lako prepoznatljivu osobu vjerojatnije prikupiti potpise nego ona koja se oslanja isključivo na statistiku i apstraktne političke argumente. Dajte ljudsko lice cilju.

Uloga medija: informacijske kaskade

Peticija rijetko uspijeva u vakuumu. Akademska istraživanja državnih sustava e-peticija pokazala su da je tradicionalno medijsko izvještavanje glavni katalizator eksplozivnog rasta.

Istraživači koji su analizirali platformu za peticije britanskog Parlamenta utvrdili su da peticije prolaze kroz informacijsku kaskadu: medijsko izvještavanje potiče prve potpise, a rastući broj potpisa zatim sam postaje događaj vrijedan vijesti, što potiče daljnje medijsko izvještavanje.

Prema Hale, S. A., Margetts, H. i Yasseri, T. (2013).

Kao što David Karpf (2012.) detaljno opisuje u djelu „The Analytic Activist”, moderne kampanje koriste rane metrike potpisa upravo kako bi ponudile priče novinarima, dokazujući da za temu već postoji publika.

Kada peticije najbolje funkcioniraju: taktička analiza

Nisu sve peticije jednako učinkovite. U svojoj analizi sustava e-peticija Scott Wright (2015.) navodi da uspjeh uvelike ovisi o specifičnosti cilja i odgovornosti ciljne osobe ili institucije.

Lokalne i korporativne mete: Peticije su najučinkovitije kada su usmjerene na gradska vijeća, školske odbore i poduzeća. Ta su tijela osjetljiva na lokalizirani pritisak birača i promjene u javnom ugledu.
Specifični, ostvarivi ciljevi: Peticija za postavljanje pješačkog prijelaza na određenoj ulici daleko će vjerojatnije uspjeti od one koja zahtijeva okončanje globalnog siromaštva. Cilj mora biti konkretna radnja koju imenovani donositelj odluka ima ovlast provesti.

Sekundarni učinak: postavljanje dnevnog reda

Čak i kada peticija ne ostvari svoj primarni cilj, često uspijeva na suptilniji način: postavljanjem teme na javni dnevni red. Klasična teorija postavljanja dnevnog reda McCombsa i Shawa (1972.) tvrdi da mediji ne govore ljudima što da misle, nego o čemu da misle.

Vidljiva peticija prisiljava pitanje da uđe u javni razgovor. Prisiljava donositelje odluka da javno brane svoj stav, pomiče granice prihvatljive političke rasprave i pretvara dotad zanemarenu temu u središnju javnu brigu.

Sekundarni učinak: izgradnja društvenog kapitala

Peticija pretvara raspršenu skupinu zabrinutih pojedinaca u organiziranu mrežu s kojom je moguće stupiti u kontakt. Politolog Robert Putnam (2000.) zabrinuo se zbog opadanja građanskog angažmana u djelu „Bowling Alone”. Digitalne platforme pomažu obnoviti novi oblik građanske povezanosti.

Popis pristaša prikupljen putem jedne peticije snažna je prednost. Omogućuje organizatoru da jednokratnu akciju pretvori u održivi pokret, mobilizirajući istu skupinu kasnije za događaje, pisma donositeljima odluka ili daljnje kampanje.

Zaključak: umreženi pokret

Kao što je sociolog Manuel Castells (2012.) primijetio u djelu „Networks of Outrage and Hope”, moderni društveni pokreti temelje se na brzoj digitalnoj povezanosti zajedničke zabrinutosti. Znanstvena literatura potvrđuje da je dobro provedena internetska peticija mnogo više od kliktivizma.

Iako sama po sebi nije rješenje, internetska peticija postala je provjeren alat za mjerenje javnog mnijenja, privlačenje medijske pozornosti, izgradnju društvenog kapitala i slanje nedvosmislenog signala ljudima na vlasti.

Primijenite znanost u praksi

Upotrijebite ova provjerena načela za izgradnju kampanje koja donosi rezultate.

Pokrenite peticiju sada

Akademske reference

Andreoni, J. (1990). Impure Altruism and Donations to Public Goods: A Theory of Warm-Glow Giving. The Economic Journal, 100(401), 464–477.
Bimber, B., Flanagin, A. J., & Stohl, C. (2005). Reconceptualizing Collective Action in the Contemporary Media Environment. Communication Theory, 15(4), 365–388.
Castells, M. (2012). Networks of Outrage and Hope: Social Movements in the Internet Age. Polity Press.
Centola, D., & Macy, M. (2007). Complex Contagions and the Weakness of Long Ties. American Journal of Sociology, 113(3), 702–734.
Christensen, H. S. (2011). Political activities on the internet: Slacktivism or political participation by other means? First Monday, 16(2).
Cialdini, R. B. (1984). Influence: The Psychology of Persuasion. HarperCollins.
Granovetter, M. S. (1973). The Strength of Weak Ties. American Journal of Sociology, 78(6), 1360–1380.
Hale, S. A., Margetts, H., & Yasseri, T. (2013). The Role of Information in Online Collective Action. Proceedings of the 22nd International Conference on World Wide Web.
Karpf, D. (2012). The Analytic Activist: Digital Listening and the New Political Strategy. Oxford University Press.
McCombs, M. E., & Shaw, D. L. (1972). The Agenda-Setting Function of Mass Media. Public Opinion Quarterly, 36(2), 176–187.
Olson, M. (1965). The Logic of Collective Action: Public Goods and the Theory of Groups. Harvard University Press.
Putnam, R. D. (2000). Bowling Alone: The Collapse and Revival of American Community. Simon & Schuster.
Tufekci, Z. (2017). Twitter and Tear Gas: The Power and Fragility of Networked Protest. Yale University Press.
Wright, S. (2015). Success and failure in e-petitions: A case study of the Downing Street system. Journal of Information Technology and Politics, 12(1).