I ja sam 1 od 10! #endometrioza

Pozdrav, potpisala sam peticiju ali nisam ostavila komentar, pa evo šaljem tekst sad. Ako mislite da ima smisla i ako želite slobodno ga objavite. Ivana Mioč Što je život s kroničnom bolešću znaju samo oni oboljeli od nje. Nitko drugi zapravo. Ne oni koji nas gledaju sa strane, ma koliko empatije i ljubavi imali za nas. Ma koliko nam u najtežim trenucima pomagali. Koliko truda, energije, radnji i vremena uzima da bih mogla donekle normalno funkcionirati u svakodnevnom životu. Koliko mi stres pogoršava stanje, koliko sam ponekad kronično umorna i iscrpljena, koliko strepim hoće li u nekom trenutku nešto zaboljeti... Smijem li danas zgriješiti pa pojesti taj burek ili popiti tu pivu? A baš bih. Jer sve smo mi prošle (ili ćemo proći) bar jednu operaciju, sve smo mi pokušale (ili ćemo pokušati) neki vid hormonske terapije. I sve mi u nekoj fazi bolesti dođemo do točke da istražujemo prehranu, suplemente i razno razne druge načine pronalaska čim lakšeg suživota s endometriozom, jer zapravo medicina nema rješenje za nas. I onda dobro razmislim o tom bureku pa se nađe na mom tanjuru rijetko, puno rjeđe nego što bih voljela. A i ona piva isto. Pri tome sam svjesna da ima žena kojima je daleko teže nego meni, koje trpe daleko jače bolove nego ja trenutno, koje su prošle daleko više operacija, izgubile daleko više tkiva, djelića sebe...Ali isto tako znam da, kad i miruje, ona nije nestala i ako odluči podsjetit će me na to svojim nimalo nježnim dodirom. Pišem ovo zapravo da dam jedan pogled iznutra, pogled osobe koja živi s endometriozom i koja zna što je život s kroničnom bolešću. Pišem ovo da makar malo doprinesem onom prvom koraku - podizanju svijesti u društvu. Jer znam da do konkretnih koraka donošenja javno zdravstvenog plana za sustavno bavljenje endometriozom u Hrvatskoj predstoji još dalek put. Zato ovaj prvi korak.